Pitao me jedan prijatelj da li to što ja radim ima efekta. Pri odgovoru uporedio sam svoj posao sa sportskim trenerom. Kod nekog se naprave velike stvari, sa nekim se dođe do željene dvojke, petice, šestice, dok kod nekih uz sav trud ne ide. Svi treneri će nakon utakmice reći da su za pobedu svi jednako zaslužni, svako je dao svoj doprinos, ne bi nikog isticali… A svi znaju da nije tako. Napraviću grešku pa ću uraditi nešto što pravi treneri ne rade – nekog istaći.
Na takmičenjima iz nauke postoje različite kategorije, za ove i one razrede, za specijalce i one druge, postoje čak i takmičenja iz matematike za devojčice. Ono što još nisu uveli je porodično takmičenje. A da postoji zna se ko bi osvojio titulu. Petra i Relja.
Matematika, fizika, misliša, kengur, programiranje… Uvek sto poena, uvek prva nagrada, uvek vrh svake liste. Brat započeo, sestra prati istom merom, sa istim žarom i radoznalošću. Tako je i ove godine. Inteligencija+rad+podrška porodice = rezultati za divljenje.
Ali nije u brojkama sve. Dolazili su ranije šampioni, zadivljen si njihovim znanjem, ali ponekad tu ima i arogancije, nespremnosti za život van zadataka, dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji. Nekad ti više prijaju deca kojim matematika nije sve, koji su poetske duše, koji su veseli, kulturni, a sad što ne zapamte zbir dijagonala u mnogouglu, nije to najbitnije…
Najbitnije je kakva je neko osoba. Kad je neko matematički šampion to je divno. Kad je neko matematički šampion koji juri na biciklu po ulicama Novog Sada da isporučuje mamine rukotvorine, kad neko organizuje rođendan za siromašnu drugaricu koja ga do tada nije proslavila, kad se neko odriče svog laptopa za kuma kome je potrebniji da započne biznis to je još divnije… I na kraju, ali ne najmanje bitno, kad zagrli nastavnika i kad svoju kiflu podeli na tri dela, jedan deo za dečaka koji prosi ispred apoteke, drugi deo za sebe, a treći za nastavnika.
To su moji šampioni koji zaslužuju mnogo više od jednog teksta. Mali, veliki LJUDI.
Оставите одговор